magdalena395

Danima se nismo sreli,nije se javljao.A boljelo je,sve me boljelo.
Najviše spoznaja da sam si dozvolila tako nešto,da sam otišla
u stan a da nisam shvatila da nije moj.S nepoznatim čovjekom prvi
puta,izjedala me ta misao..Ne ja nisam bila takva,govorila sam sebi.
Nisam,što si on sada misli.Briga me,vodila sam silne razgovre sama
sa sobom. Danima raspravljajući kako je došlo do toga.Bezuspješno..Jedino
što me tješilo je da sam uživala,uživala kao nikada do sada.
Pomisao da ga više neću vidjeti godila je i boljela istovremeno.

Osluškivala sam korake koji su se kretali stubištem,
čekala hoće li koji zastati ispred vrata.? Jedno poslije podne je pozvonio,
na prstima sam prišla vratima,vireći kroz špijunku,uzdah mi se
oteo, od pogleda sam treperila.Znam da si unutra,čujem ti dah,vidim pogled.
Otvori da razgovaramo,ne razumijem te,glas mu je bio tih,hrapav.
Suze su krenule,tihe i bolne..Naslonila sam se na vrata i šapnula
grcajući kroz suze..Odlazi,samo otiđi. Neznam koliko sam
vremena provela sjedeći na podu,suze i pitanja su se miješali.
Odovor nije dolazio.Zašto sam mu tada rekla da ode nikada neću
saznati. Noć me smirila,dani su se polako nizali,prolazili i ja sa njima
sam postajala drugačija,možda tužnija,sjeta je uokvirila lice.

Dolazila sam u napast da odem gore,da pozvonim. Maštala sam kako mu se
bacam u naručje,kako ga molim da mi oprosti na ludostima,da ga volim..
Nisam,ništa od toga nisam napravila.Naviknuta na korake
koji svakodnevno zastanu ispred vrata,samo trenutak,i nastave
dalje put svog stana..Navikuta na pogled iza vrata,šutjela sam.

Život se nastavio,sve je bilo isto osim mene..
Žurila sam na posao, a kako sam zadnjih dana i onako stalno bila u nekom
zakašnjnju sa svime to jutro sam morala doći ranije da privedem kraju
neke papire od juče.Na vratima sam udarila ravno u njega i srušila ga.
Bože,pomislim..Baš sada,jutros..Ustao je,nasmiješio se i pružio mi ružu.
Sretno Valentinovo i tebi..Okrenuo se i otišao.


Valentinovo je prošlo..A on je moj život..

magdalena

Nakon ručka popili smo piće u obližnjoj maloj slastičarni
koju sam od milja zvala bakina ostava..Jako me podsjećala na djetinstvo.
Voljela sam tu malu oazu slatkih užitaka..Vrijeme je nestajalo,toplilo sate.
Dodir njegovih usana sve bliži. Trebala bih krenuti,konačno sam izgovorila.

-Netko te čeka? Ne,ali, ok onda,prekinuo me je,mogu li te otpratiti,barem
dio puta.Znam da je ovdje sve nekako blizu,ali ipak,,dozvoli mi.
Smijala sam se njegovim šalama,načinu na koji je pokazivao
želju da me osvoji.Nije ni bio svjestan da je već uspio.
Da sam već u onom izlogu u njegovim očima pronašla nešto posebno..
Stigli smo,prekinula sam ga u izlaganju želja za domom,mirom, uredom
za životom koji je zvučao kao bajka.Ali..Počeo je nešto govoriti i stao.

Ovdje stanuješ, upitao me? Da,nešto nije u redu,!?
Gledala sam ga zbunjeno,dok su me usne poput magneta vukle.
Ne sve je u redu,počeo se smijati..Počela sam se zahvaljivati na divnom
danu,nabrajajući razne gluposti samo da smanjim napetost.Poljubac je bio
kao udar munje,nisam je osjetila ali tako nekako.Ljubeći se
polako smo ulazili u zgradu,u stan,skidajući dio po dio odjeće..
Strast je bila prevelika da bi mozak radio.

Budeći se opijena od siline poljubaca,samo sam željela da još
po tijelu mi usnama piše,da stvara melodiju strasti.
Jutro je došlo brže nego sam mogla i zamisliti.
Smijali smo se,u polumraku se ocrtavalo njegovo predivno tijelo.
hodao je sobom kao da tu živi,kao da pozna svaki kutak.
Izašao je na balkon,vani je prelijepo,dođi..Ustala sam, ogrnula košulju
koju sam pokupila sa poda i izašla na terasu.Pogled me vratio u stavrnost..
Gdje smo mi,to nije moja terasa? Strah me na trenutak uhvatio,
Smiri se,ne brini sve je u redu.U mom smo stanu..U tvommmm stanuu,
mrmljala sam,ali kako,pa bili smo pred mojojm zgradom,kako?

Ljubavi,da pred tvojom zgradom ali ovo je i moja zgrada a ovo moj stan..
Nisi shvatila kada sam te upitao,ovdje stanuješ,nisi primjetila da smo ušli
u moj stan?.O ljubav zbilja radi pomutnju u glavi,zar ne..?
Gledala sam ga zbunjeno..Ti ovdje živiš i nikada se nismo sreli.
Ne,ne vjerujem..Na kojem si katu,upitao me? Drugom odgovorila
sam oporo.Želim u svoj stan,odmah..U redu,ali molim te saslušaj me.
Ne,želim odmah u svoj stan..
Obukla sam se i izašla zalupivši vratima..

............još malo.......

magdalena